Cirih, Decembar 2020. godine
Junuz Durut
(rođen u Glamoču, 29.11.1944., preminuo u Banja Luci, 20.11.2020.)
Naš dugogodišnji saradnik i jedan od idejnih tvoraca i osnivača Matie Bosne i Hercegovine, svima nama drag prijatelj Junuz Durut napustion nas je 20.11.2020. zauvijek.
Rođen je u Glamoču, a odrastao i školovao se u Banja Luci. Živio je više od pola svog života u Cirihu, gdje je radio, prvo u bolnici Trimli, a onda u vlastitioj praksi (više od 30 godina). On i supruga mu Senija Durut, vrativši se u Banja Luku (Bosna i Hercegovine), osnovali su vlastitu firmu, koja danas zapošljava 10 radnika.
Sa suprugom Senijom odhranio je dvoje divne djece, koji danas žive i rade u Cirihu. Junuzova najstarija ćerka, danas živi u Njemačkoj.
Naš dragi prijatelj i dugogodišnji saradnik Matice Bosne i Hercegovine, bio je od osnivačkih dana, sa nama i radio na rješavanju svih problema u organizaciji Matice BiH-e, kao i na organizovanju večeri i aktivnosti Matice BiH-e. Svojim djelovanjem širio je ideju i misao Matice BiH-e u širim krugovima Bosanaca i Hercegovaca, kao i Švicaraca.
Povratkom u Banja Luku, ostao je u uskom kontaktu s Maticom BiH-e, a posebno sa dr. Rustemom Simitovićem (prvim, a danas počasnim predsjednikom Matice BiH-e), s kojim ga osim Matice BiH-e vežu zajedničke uspomene iz djetinjstva i zajedničkog školovanja u Banja Luci.
Dragi naš Junuze
Neka ti je lahka bosanaska gruda. Od srca Ti na svemu zahvaljujemo.
Članovi Matice Bosne i Hercegovine na čelu sa Glavnim odborom Matice BiH-e
* * * * * * *
Razmišljanja Junuza Duruta povodom 10 godina Matice BiH (Februar 2003.). Govor Junuza Duruta je objavljen u Monografiji Matice Bosne i Hercegovine 1993 – 2018
Deset godina Matice Bosne i Hercegovine
Član Inicijativnog odbora Matice BiH
Tribina povodom 10. godina osnivanja Matice Bosne i Hercegovine: 5. 2. 2003.
„Retrospektiva desetogodišnjice Matice Bosne i Hercegovine u Cirihu“
Poštovane dame i gospodo, cijenjeni gosti, dragi prijatelji!
Zamoljen sam od predsjednika dr. Simitovića da kao suosnivač Matice BiH u Cirihu, sa nekoliko riječi evociram uspomene na događaje, ljude i vrijeme u kojem je nastala Matica.
Kao što vam je poznato, početkom devedesetih godina počela je realizacija projekta velike Srbije i rušenje socijalističke Jugoslavije.
Uz blagoslov nekih velikih sila, a na ideološkoj platformi velikosrpskih nacionalista u Srpskoj akademiji nauke i umjetnosti, tadašnja Jugoslovenska narodna armija (JNA), na čelu sa Slobodanom Miloševićem, kojom je već dominirao velikosrpski oficirski kor, napao je prvo Soveniju, zatim Hrvatsku i na kraju Bosnu i Hercegovinu.
Bez rušenja multinacionalne, multikonfesionalne i multikulturne Bosne, koja je bila međunarodno priznata država i članca UN-a, nije bilo moguće rušenje komunističke Jugoslavije, koja je bila moderna i dobro organizovana socijalna država. Uz dogovor i stalnu koordinaciju projekta o podjeli Bosne između Beograda i Zagreba, Milošević i Tuđman su animirali nacionalističku petu kolonu u Bosni sa obje strane i istovremeno izvršili otvorenu vojnu agresiju na zemlju u namjeri da je međusobno podijele, a većinski bošnjački narod unište ili rastjeraju.
Ako pođemo od toga da su ljudska prava univerzalna, tj. odnose se na sve ljude na planeti, onda moramo spomenuti nemoralan i nehuman odnos prema BiH i njenom većinskom narodu, od strane međunarodne zajednice i njenih institucija.
U prvom redu mislim na odsustvo političke podrške i vojne pomoći, vladi suverene države koja je napadnuta, a da ne govorim, o uvođenju nelegalnog embarga na uvoz oružja od strane UN-a, tj. suspendiranje legitimnih prava na odbranu.
Višegodišnje tolerisanje ubijanja civila od strane srpske soldateske u opkoljenom Sarajevu, dešavalo se pred javnošću cijelog svijeta.
Dalji nepobitan dokaz je fizička likvidacija preko 8 000 nedužnih civila u zaštićenoj zoni UN-a od strane prosrpske JNA, nakon čega je izostalo objašnjenje za ovaj strašni zločin, a da ne govorim o ostavci tadašnjeg sekretara UN-a Butrosa Galija, izvinjenju ili sudskoj istrazi u Hagu.
Dejtonom se prekida rat i uvodi nepravedan mir, stvara se država koja ne može egzistirati na principu: jedna zemlja, tri gospodara, zločin se nagrađuje, a žrtva se izjednačuje sa zločincem. Niko nije kriv, nema konsekvenci, a nacionalističke strane koje su bile instrument za etničko čišćenje i genocid, su i dalje u interesu navodne demokracije intaktne, ostale na vlasti.
Stvara se nezvanični protektorat, kojim upravlja isluženi, nesposobni, trećerazredni političar.
U okruženju mnogo jačih neprijatelja i očiglednog odsustva volje od strane međunarodne zajednice i njenih institucija da pomognu bošnjačkom narodu da izbjegne genocid, nije ništa drugo preostalo nego mobilizirati vlastite snage za samoodržanje.
Budući da u istoriji bošnjačkog naroda nije postojao politički kohezioni faktor niti tradicija o organizovanju narodnih masa, mi emigranti počeli smo spontano da pomažemo svoje familije i prijatelje.
Uskoro se vidjelo da su potrebe za podrškom puno veće nego što pojedinci mogu pružiti i tako je nastala potreba za organizacijom koje će to profesionalno raditi. Ljudi kada su ugroženi skupljaju se u grupe, gdje se sigurnije osjećaju što je prirodni fenomen. Za jednu takvu grupu naših sugrađana čuli smo da je okupljena oko dr. Mujagića u Liestalu kod Basela. Naša grupa u Cirihu je ostvarila kontakt sa dr. Mujagićem i dogovorila susret na kojem su udareni temelji jednom od prvih humanitarnih udruženja u Evropi nazvanim imenom UHBiH sa sjedištem u Cirihu.
Ovo udruženje je kadrovski bilo dobro popunjeno i od njega vođeno, njegova organizacijska struktura je bila kompatibilna sa zakonima zemlje domaćina, odluke su donošene kolektivno i demokratski, a finansijsko poslovanje je bilo transparentno tako da je bila isključena svaka mogućnost zloupotrebe.
Za kratko vrijeme udruženje je postalo poznato i cijenjeno od strane naših sugrađana, ali i od sličnih organizacija istomišljenika, kao i od domaćih vlasti.
UHBiH kao humanitarno udruženje puno je pomoglo svojim akcijama u materijalnom smislu, ali po mom mišljenju to je bila ozbiljna životna škola u kojoj se učilo kako se organizuju demonstracije, drže govori, izdaju novine i radi sa ljudima. To je bilo korijen i stablo iz kojeg su stala mnoga bosanska udruženja i klubovi širom Evrope.
Zbog svoje zakonske obaveze prema domaćinima da se isključivo bavi humanitarnim poslovima, UHBiH kao organizaciona forma nije bila dovoljna platforma za druge aktivnosti koje su tada bile potrebne našoj domovini. Ogranak stranke SDA je radio po nacionalističkim direktivama iz centrale u Sarajevu, a ljudi iz rukovodstva ogranka politički nedovoljno obrazovani, našu saradnju su često zloupotrebljavali i stalno nastojali svugdje osigurati monopol na vlasti. Interes za organizovanjem većeg broja naših građana, koji su već protjerani, u preko sto zemalja svijeta, nije mogao biti pokriven sa ove dvije skromne opcije i tako je nastala potreba za globalnom organizacijom sa najširom mogućom platformom rada.
U diskusijama sa mojim prijateljima prof. Kemalom Hanjalićem, bivšim gradonačelnikom grada Sarajeva i dr. Simitovićem rodila se ideja o osnivanju Matice iseljenika Bosne i Hercegovine, po uzoru na druge narode koji su u emigraciji.
Prema toj ideji organizovana je Osnivačka skupština 23. januara 1993. godine u Kongresshausu Cirih i tako je stvorena Matica Bosne i Hercegovine.
Sada, kada prisustvujemo desetoj godišnjoj Skupštini Matice, postavlja se pitanje da li nam je potrebna Matica, kakva treba da bude, i šta je dobro, a šta se može poboljšati u radu Matice.
Ako se uzme u obzir da je Amerika u svoju politiku i ekonomiju uvela rat kao privrednu granu sa vojnim budžetom od 350 milijardi dolara za ovu godinu, koji će se za nekoliko godina udvostručiti, jasno je da će mali narodi morati živjeti u uvjetima ograničenog suvereniteta, a globalizacija kao imperativ nove tehnološke, komunikacione i saobraćajne ere bez globalnog sudstva je instrument za pljačku i siromašenje malih naroda od strane velikih sila, u tom slučaju nam treba Matica BiH. Stupanj slobode jednog malog naroda mjerit će se nivoom nacionalne svijesti, materijalnom neovisnošću i kvalitetom organizovanosti institucija tog naroda. Dobar primjer pružaju nam naši domaćini Švicarci i njihove nacionalne i privredne institucije.
U dosadašnjem radu Matice BiH evidentno je zamaranje materijala, a mogući razlozi i objašnjenja su sljedeći:
- Prestanak akutne ugroženosti naših građana i adaptacija na trenutno stanje u Bosni,
- Osnivačka generacija je deset godina starija, stoji pred penzijom,
- Permanentna privredna kriza zahtijeva više energije i vremena u borbi za opstanak,
- Asimilacija ili integracija naše omladine u švicarsko društvo i gubitak kontakta sa Bosnom,
- Novi prioriteti u životu mladih, stvara se globalni mentalitet,
- U Bosni trenutno nema vrijednosti na kojima bi mladi mogli graditi svoj nacionalni identitet.
Retrospektivno gledajući, može se reći da sama činjenica o desetogodišnjem opstanku Matice u ovako teškim uvjetima, potvrđuje da ideja ima supstancu i da je Matica postala otporna na vrijeme i događaje.
Koje su mjere potrebne da bi se Matica sačuvala i pripremila za budućnost?
- U prvom redu mišljenja sam da je potrebno intenzivnije angažovanje na traženju stalnih i sigurnih izvora finansiranja,
- Jače angažovanje u prezentaciji i popularizaciji Matice preko svih raspoloživih medija što pridonosi popularnosti i povećanju članstva,
- Osigurati kontakt i obezbijediti kontinuitet saradnje sa nedležnim organima vlasti u BiH,
- Na univerzitetima pokušati ostvariti kontakte sa studentima bosanskog porijekla i njihovim organizacijama,
- Njegovati kontakte sa našim prominentnim građanima širom svijeta.
Ovo su samo razmišljanja kako bi se Matica sačuvala i unaprijedila, a svaka nova ideja će biti pozdravljena i rado prihvaćena.
Na kraju, moram da se zahvalim svima onima koji su svojim radom i ljubavlju doprinijeli da je Matica doživjela svoj deseti rođendan, a poseban kompliment njenom predsjedniku dr. Rustemu Simitoviću.
Hvala na pažnji.
Junuz Durut
Cirih, 5. februara 2003.